Učenicima je predočio s kakvim teškoćama su se morali nositi branitelji u borbi s daleko jačim neprijateljem puna tri mjeseca. Govorio je i o gubicima u ljudstvu te kako su varaždinski policajci štiteći ranjenike i civile, pali u ruke agresora. Nakon toga bili su odvedeni u koncentracijske logore diljem Srbije.

Učenici su sa zanimanjem pratili predavanje nakon čega su postavljali pitanja.
Na pitanje jednog učenika kada je osjećao najveći strah rekao je da im neprijatelj nije dao vremena da  razmišljaju o strahu jedino nekad u noći kada su imali malo mira za san.

˝Ne ljutim se ni na koga i  ne mrzim nikoga. Naime, kad sam bio u Vukovaru u ratu, jedan je čovjek srpske nacionalnosti svako jutro moju djecu vozio  u vrtić.˝ - odgovara gospodin Posavec na pitanje jednog učenika mrzi li koga i želi li se osvetiti.

A da sjećanja i emocije i danas žive, pokazao nam je ne mogavši suspregnuti suze odgovarajući na pitanje jedne djevojčice o trenucima koji su mu bili najteži.  ˝ Najteže mi je bilo  vratiti se u Varaždin. S nama se nisu vratili mnogi naši suborci, a ispred hotela Turist čekale su i njihove obitelji. Trebalo im je reći da njihovi najmiliji više nisu živi. To mi je bilo izuzetno teško.˝ - odgovara  gospodin Posavec.

Na dirljivom predavanju zahvalile su  Dora Jamnik i Klara Ivančić (učenice 8.a razreda) te ravnateljica škole Nevenka Turščak  poklonivši našem gostu knjigu  170. obljetnica školstva u Općini Cestica s posvetom i stihovima Dobriše Cesarića o boli:

 ˝Neko sa svojim bolom ide
   Ko s otkritom ranom: svi neka vide.
   Drugi ga čvrsto u sebi zgnječi
   I ne da mu prijeći u suze i riječi.˝

A knjigu o zasebnoj postrojbi Policijske uprave varaždinske te njenoj ulozi u obrani Vukovara i Borova Naselja od 11. rujna do 20. studenog 1991. – Vukovaraždin 1991. našoj je knjižnici poklonio  dragi nam gost.  

Na kraju programa žrtvama Vukovara odali smo počast minutom šutnje, a predstavnici razreda zapalili su lampione u ime svih učenika i djelatnika škole za sve poginule i nestale branitelje.