Osnovna škola Cestica

Mijo Majhen, 26-godišnji mladić iz Gornjeg Vratna, započeo je karijeru kakvu mnogo mladih ljudi može samo poželjeti. Po zanimanju frizer, radio je u jednom od najboljih zagrebačkih frizerskih salona, surađivao sa brojnim poznatim osobama i za svoj rad dobivao same pohvale.
Ali  svijet galmura nije ga privlačio, barem ne onoliko koliko humanitarni rad. Naime, Mijo je za vrijeme turističkog posjeta Keniji i Tanzaniji odlučio da će se tamo opet vratiti.  No ovog puta ne turistički.
Učenici su sa velikim zanimanjem slušali i pratili njegovo izlaganje popraćeno fotografijama života ljudi u Keniji, a mi smo ga kasnije zamolile za intervju.

fotografije

INTERVJU

Snovi se ostvaruju

Bili ste učenik ove škole.Prisjećate li se tih dana?
Prisjećam se, kako  ne. To je bilo prije mnogo godina.  Puno toga se promijenilo. Škola se obnovila. Sada imate i računala i veću dvoranu.

Kakav ste bili učenik?
Pa, bio sam dobar učenik, zapravo odličan.  Kao član Novinarske grupe bio sam  na LiDraNu, postigao sam mnoge uspjehe s učiteljicom Banfić.

Koji Vam je bio najbolji učitelj?
Učiteljica Slavica Petrović, moja razrednica koja je predavala biologiju.

Poslije osnovne škole upisali ste srednju. Zašto ste se odlučili za frizera?
To mi je bilo najlogičnije jer mi je mama frizerka. Uvijek sam bio s njom kada bi ona radila. Od malena sam frizirao raznorazne lutke. Frizerstvo je bilo jedino što me zanimalo. Malo me zabrinjavalo to što ću upisati tako slabu školu. Svi su me ispitivali zašto ne idem u Gimnaziju. Odlučio sam biti frizer jer imam talenta za to i  to je ono što volim raditi.

Kamo ste sve putovali kao profesionalni frizer?
Putovao sam kao profesionalni frizer, ali i privatno. Bio sam u Africi, Keniji, Tanzaniji, Ugandi, Zanzibaru, Parizu, Londonu, Nizozemskoj, Italiji, Azerbajdžanu, Vijetnamu, Kambodži, Tajlandu, Grčkoj...

Jeste li imali kakva frizerska natjecanja?
Kad sam bio u srednjoj školi, sudjelovao sam na raznim natjecanjima. Jedne sam godine bio prvi na državnom natjecanju. 

Koji Vam je najveći san?
Dobra je izreka Pazi što želiš jer ti se ostvari. Većinu toga sam već ostvario, ali puno kasnije nego što sam htio. Poslije školovanja  htio sam ići u Zagreb i postati pravi frizer, frizirati sve poznate osobe. Nakon sedam godina shvatio sam da mi se to ostvarilo kad sam već zaboravio da sam to uopće htio. Tako je bilo i s Afrikom.
Sve u svemu, snovi se ostvaruju. Sada mi je najveći san da budem sretan i da radim ono što želim.

Jeste li zadovoljni svojim poslovnim uspjesima?
Zadovoljan sam, mislim da je bilo dobro. Napravio sam malu pauzu sad kad sam bio u Africi.

Koji je vrhunac  Vaše karijere?
Otkaz na poslu i odlazak u Afriku. Vrhunac je definitivno kad sam već s dvadeset i jednom godinom radio petnaest modnih revija, iako je to bilo prerano. Nisam bio ni svjestan svega što se događa oko mene. Asistirao sam jednom poznatom frizeru koji je na top listi najboljih frizera - Luigiu Murenu.  Slučajno sam došao  u kontakt s njime.  Pozvao me da mu asistiram na reviji. Radio sam mnogo revija u Parizu i Milanu, Armani, Gucci i ostale poznate svjetske dizajnere. To još nijedan hrvatski frizer nije napravio, tako mlad.

Je li ikad u Vašem poslu nešto pošlo po zlu?
Jedino ako zakasnim ili nešto ne uspije. Ili ako mi taj dan ne ide ništa od ruke. Nije se ništa loše desilo.

Jeste li zahvaljujući svom poslu dobili kakva priznanja?
U jednom poznatom časopisu Elle, dodijelili su mi priznanje za najboljeg frizera u Hrvatskoj. Priznanje su zapravo ljudi koji mi se svakodnevno javljaju i daju mi podršku.

Koje ste sve slavne osobe upoznali kao frizer?
Gotovo sve. U Hrvatskoj sam manje-više radio sa svima. Najveću suradnju imam s Ninom Badrić. S njom radim već sedam godina, bio sam s njom na Eurosongu, na nastupima, spotovima…

ŽIVOT U AFRICI

Što Vas je potaknulo na posao u Africi?
To nije posao, to je volontiranje. Zasitio sam se svog posla. Trebala mi je pauza. U jednom danu sam spakirao kofere i kupio kartu jer sam želio svoje vrijeme podariti ljudima koji ne žive u dobrim životnim uvjetima. Morao sam dati nešto od sebe.  

Jeste li se osjećali kao da je to Vaša druga obitelj?
Tamo nisam poznavao nikoga osim fra Miru Babića koji mi je bio kao otac, susjed, prijatelj i brat. Gdje  god dođeš, uvijek pronalaziš dobre ljude, mada nitko ne može zamijeniti tvoju pravu obitelj. S vremenom na vrijeme postaješ sve bliži s tim ljudima. Afrika je vrlo daleko, ali ako bih trebao otići sutra, to je kao da idem u Varaždin.

Na koji ste način Vi pomogli toj djeci?
Postoji više  načina kako se toj djeci pomaže. Pomagao sam im prati odjeću, vozio ih u bolnicu, kupovao im knjige, učio ih, pomagao za školu... S druge strane pomagao sam na taj način da sam s ostalim volonterima osnovao udrugu u Hrvatskoj preko koje skupljamo novac za njihov bolji život. Cilj nam je  da ljudi vide kako djeca tamo žive.

Koliko ste puta posjetili Afriku?
Bio sam u Africi tri puta. Prvo sam posjetio Keniju i Tanzaniju. Drugi put sam otišao na mjesec dana u Subukiju kod fra Mire, a sad, treći put, bio sam devet mjeseci također u Subukiju i onda sam još putovao u Ugandu. Čovjek, kad prvi put posjeti Afriku, poželi se vratiti i dalje činiti dobra djela. Vrlo je posebno.

Rekli ste da je život u Africi potpuno drugačiji nego ovdje. Kako tamo ljudi žive?
Ljudi  žive skromno i najčešće se bave poljoprivredom tako da je kraj prepun obrađene zemlje, pašnjaka sa kravama, rasadnicima manga i banana. Ovdje je sve u skladu sa prirodom bez užurbanosti grada. Kuće se grade uglavnom od zemlje i blata te se sastoje od dvije prostorije i male kuhinjice.U cijeloj župi nema vodovoda ni struje. Ljudi su unatoč siromaštvu i skromnom životu  sretni i  nasmijani te žive iz dana u dan. Nije neobično vidjeti djecu koja plešu na cesti, pozdravljaju svakog i vole razgovarati sa svakim. Ljudi ovdje nemaju  vremena za druženje i pjesmu, uvijek žure.

Možete li nabrojiti nekoliko imena djece koja tamo žive?
Mogu nabrojiti sve. Ima ih četrnaest: Albart, Richard, Nicolas, Dennis, Faith, Rosie, Kipchirchir, Dominic, Wangari, Josphat, Judy, Mary, Jane i Damaris.

Koje opasnosti prijete u Africi?
Nema velikih opasnosti. Najopasnija je malarija. Ljudi nemaju novac za lijekove. Došla je odluka da se lijekovi prodaju besplatno. Druga opasnost je siromaštvo.

Je li Vas bilo strah kojih životinja?
Da, samo zmija.

Kojim ste se jezikom sporazumijevali s djecom?
Sporazumijevali smo se engleskim jezikom jer im je to službeni jezik. Učili su me svahili jezik.

Jeste li učili djecu hrvatski jezik?
Učili smo ih pjesme, kao što su Ringa ringa jaja, Kad si sretan i Dinamovu himnu.

Jeste li naučili neke  običaje i tradicije koje tamo njeguju?
Naučio sam puno toga. Njihova tradicija i kultura je potpuno drugačija od naše. U Africi žive četrdeset dva plemena i svako pleme ima svoj jezik. U Samburu sam naučio da se ljudi nikad ne okreću za sobom, samo gledaju naprijed.

Na fotografijama smo vidjeli djecu u hrvatskim dresovima. Jeste li im Vi to poklonili?
Dinamo dresove su im poklonili sami Dinamovci, a ove hrvatske dresove su im nabavili reprezentativci.

Jeste li pomogli djeci da ostvare svoje snove?
Oni su još u osnovnoj školi, još ne znaju što je život. Mi smo na putu da im ostvarimo snove. Njihovi sadašnji snovi su da imaju hranu, krov nad glavom, obitelj, sreću i zdravlje.

Koji su Vaši planovi za budućnost?
Prvenstveno mi je plan  da s udrugom skupim dovoljno novaca da obnovimo srednju školu i da dalje dajem poticaj za život. Samo želim biti sretan. Volio bih  još nekoliko puta posjetiti Afriku.

Jeste li imali vremena za sebe?
Imao sam puno vremena za sebe, iako sam bio puno s djecom. Tamo nema kina, televizije, kafića… Jedino što sam mogao je planinariti i družiti se s ljudima.

Cijela škola želi da pozdravite svu djecu u Africi i  te im zaželite   sreću i zdravlje.

I za kraj, možete li nam dati savjet za lijepu kosu?
Ne perite kosu svakodnevno, redovito se češljajte i nemojte farbati kosu.

Zaključile smo da je Mijo jedan skroman, samozatajan i beskrajno simpatičan mladić.

Novinarska grupa

Klikom na poveznice pročitajte dnevnik Mije Majhena iz Afrike:

Muzungu dnevnik, I. dio
Muzungu dnevnik, II. dio
Muzungu dnevnik, III. dio
Muzungu dnevnik, IV. dio